živa istina

Blogovi se zatvaraju i otvaraju. Ljudi pišu i stavljaju slike, svak o nečem drugom i na svoj način. Na blogovima se manje komunicira nego na nekim društvenim mrežama i forumima. Reklo bi se, blogovi su usamljena mjesta za kreativce ili krivce koji su se tu sakrili. Koliko je ljudi toliko je ćudi, tako je i sa blogovima. Vidjela sam jako sadržajne blogove i one koji su otvoreni za jednu temu ili cak jednu rečenicu. Ja imam nekoliko blogova, odrasli su kao djeca i otisli u svijet. Godine su učinile svoje u svakom smislu. Čak su mi i blogovi kao takvi postali previše javni, a opet nedovoljno životni. Masa ljudi se bavi enciklopedijskim poslovima, prave antologije koječega, kopira se sve što se može naći na netu... a niko ne piše i sebi, o svom životu... po koji iskreni stih nagovijesti iskrenu emociju i to je sve. Tako sam ja i ovdje na blogovima satjerala cara do duvara i rekla sebi: piši o svom životu, piši sve sto te boli, ali ništa okolokole, nego pravo u sred stvari, onako kako jeste, jednom riječju, piši: živu-istinu. Znači to je zamisao, pa videći šta će od toga biti. Živu istinu nije lako govoriti, pa ni pisati, ljudi se stide i boje istine, kriju se iza drugih ljudi i stvari... A ni drugi ne vole da je čuju, zato zatvaraju oči pred tuđom istinom, a svoju lakiraju kako im odgovara. Iskreno i ja ću pisati bez vlastitih imenica... ne zbog mene, nego zbog tih drugih... Ako se neko prepozna, svaka sličnost je namjerna.