besmrtnik

"U Rimu sam razgovarao sa filozofima koji su smatrali da produžavati ljudski život znači produžavati ljudsku agoniju i umnožavati broj njegovih umiranja." (I)
"Ovaj dvorac je djelo bogova, pomislih tada. Pretražih nenaseljene uglove i pomislih: Bogovi koji su ovo sagradili su mrtvi. Primijetih sve neobičnosti i rekoh: Bogovi koji su ovo sagradili su bili ljudi.
"Rekoh to, znam dobro, s poražavajućim osjećajem koje se graničilo s kajanjem, osjećajući više neki intelektualni užas nego čulni strah." (II)
"Labirint je kuća sagrađena da bi ljude zbunila; njegovu arhitekturu odlikuje simetrija podređena tom cilju." (II)
"Pomislih da Argus i ja pripadamo različitim svjetovima; da imamo iste čulne utiske, ali da ih Argus povezuje na različit način, stvarajući različite predmete; da u njegovoj svijesti možda i nema predmeta, već samo vrtloga stalne igre trenutnih utisaka. Pomislih na svijet bez sjećanja, bez vremena; razmotrih mogućnost jezika lišenog imenica, koji se svodi na bezlične glagole i nepromijenljive pridjeve." (III)
"Stvarnost olako prihvatamo, možda zato što osjećamo da ništa nije stvarno. Upitah ga šta zna o Odiseji. Slabo je razumijevao grčki, te sam morao da ponovim pitanje.Veoma malo, odgovori. Manje nego najbijedniji rapsod. Valjda je već prošlo hiljadu vijekova otkako sam je ispjevao." (III)
"Kao neki bog koji je stvario kosmos da bi zatim stvorio haos." (IV)
"Besmrtnost je uzaludna; osim čovjeka, sva stvorenja su besmrtna jer ne znaju za smrt; božanska; užasno i neshvatljivo je biti svjestan besmrtnosti." (IV)
"Homer je spjevao Odiseju; pretpostavimo li vremenski beskraj i beskraj okolnosti i promjena, nemoguće je da neko barem jedanput ne spjeva Odiseju." (IV)
"Niko je neko, jedan jedini besmrtni čovjek je kao svi ljudi. Kao Kornelije Agripa, ja sam bog, junak, filozof, demon i svijet - a to je zamršeni način da se kaže da ja nisam niko." (IV)
"Tijelo je bilo poslušna domaća životinja kojoj je bila dovoljna mjesečna milostinja od nekoliko sati sna, malo vode i mrvice mesa." (IV)
"Složenijeg zadovoljstva od  razmišljanja nema, a mi se upravo tom zadovoljstvu predajemo." (IV)
"Smrt (ili njena aluzija) izoštrava ljude i čini ih patetičnim. Ljudi nas mogu ganuti zato što su aveti; svaki njihov čin može biti posljednji; svako lice samo što se nije izgubilo kao lik iz nekog sna. Za smrtnika sve ima vrijednost nenadoknadivog i slučajnog." (IV)
"Pred kraj ne ostaju više slike sjećanja; ostaju samo riječi. Nije čudno što je vrijeme pobrkalo riječi koje su me jednom predstavljale s riječima koje su bile simboli sudbine onoga koji me je pratio vijekovima. Ja sam bio Homer; ukratko, biću Niko, kao Odisej; ukratko, biću svako; biću mrtav." (V)
"Kada se približi kraj, napisao je Kartafilus, nema više slika sjećanja; ostaju samo riječi. Riječi, riječi pomjerene i izobličene, tuđe riječi, bile su bijedna milostinja koju su mu ostavili časovi i vijekovi." (V)
Jorge Luis Borges